Posjetio sam: Sajam knjiga u Frankfurtu

14705677_1600666463571244_1906963865422953062_n

O sajmu

Teško je slovima opisati taj odmak od zbilje – knjige, književnost, dizajn, tipografija, izdavači, književni agenti, pisci, prevoditelji… ukratko ona raja što je kod nas na margini špice, stiješnjena oko Pifa, na Sajmu su ozbiljne njuške: Frankfurt radi vrlo, vrlo ozbiljan biznis. Produkcijski, većina „velikih“ nacija imale su ozbiljnije i luksuznije štandove od, primjerice Mercedesa na Zagrebačkom Auto Showu. Dakle na svijetu se, vjerovali ili ne, oko knjiga i dalje nešto vrti. A da nije moljac.

O inspiraciji i drugim vradžbinama

Iz te perspektive, jednom polu poznatom piscu iz trećeg svijeta (konkretnije meni), mogu se dogoditi dva stanja: ushit zbog gore navedene spoznaje, ili očaj, jer nismo dio tog plesa. Izabrao sam prvi osjećaj: kada se vratim, mrmljam si u bradu, pisat ću ko lud, dobro čekaj, ionako pišem ko lud, kažu mi to svi koji me poznaju, kažu „pa nisam znao da si baš tako lud“ i onda se smješkaju, jer nikome nije jasno kome bi u toj situaciji trebalo biti neugodno, ako ikome.

Ispravak, dakle: kada se vratim, pisat ću redovito, stavit ću prioritete na svoje mjesto, neće majci nova Knjiga čekati šest godina, želim biti dio ovoga, barem u maglovitoj mogućnosti, jer (savjetuju me sakoi od tvida i naočale od kornjačovine) „ima u tvoj tekstu nekaj, nije da nema, ali sinko, kakve priče, svi vole priče ali priče nitko ne prevodi, pa hej da ti je mater izdavač, ne bi ih prevela“ tu se pobunim „moja stara bi prevela“ oni odmahuju „ne bi, majka ti je razumna žena, kao takva ne bi prevodila priče“ ja navaljujem „ma sigurno bi prevela, to vam je jedan kroz jedan, pa valjda znam vlastitog izdavača… ovaj, mater“ i onda razgovor skrene na moju mamu, ne na moju knjigu, ali zaključak već kužite, sam se nameće, ozbiljni izdavači traže roman, čak hodaju uokolo, s nekim fasciklima i popisima, dolaze do nas (nakon što nas kao pisce prepoznaju na plakatu) pa zaokruže nešto i kažu „Ivane, imaš li napisan krimić, nešto tranzicijsko, istočnoeuropska mafija, nešto vaše,“ odgovorim mu da nemam krimić, ali imam kilu kelja, on ne razumije što nudim, pa se raziđemo u tišini.

O prijevodima

Ali ajde, tamo ima ljudi koji vas stvarno žele prevesti, ali ono, stvarno. I sretnete te ljude, slučajno ili ne (valjda to i jest bit Sajma, jer teško bih u Strojarskoj sreo Australca koji prevodi hrvatske pisce) i neke Nijemce, koji te detaljno ispituju (i zapisuju!) tko si, kako pišeš, i o čemu, zainteresirani su da objave Svinjicu, da bi voljeli poslati mail, „pa ako imam vremena da im se javim“ ja se kao mrštim, mrmljam „ da ću naći vremena, hoću, hoću“ a najrađe bi ih izljubio u germanska čela, blentava, i tako na Sajmu prolaze dani, takvi sastanci ne znače ništa, a opet znače sve, jer da mi je netko prije šest godina rekao da postoji (pa i simbolična mogućnost) da napišem knjigu s kojom će biti zadovoljna i javnost, i kritika, i izdavač, i neke Švabe, i mama (jebiga sori, ne izdržah :* ), ne bih povjerovao, ali stvarno ne bih, jer to je ono najizvornije što daješ u svijet, dio duše, ne ekselicu, ili uspješno zgotovljen prodžekt.

O toj ekipi „Veličanstvenih sedam“

Napravili su nam to Piarovci u najboljoj namjeri moram napomenuti, osedlali nas tim nezgodnim western naslovom „Sedam veličanstvenih“ jer nismo mi veličanstveni, samo smo mlada ekipa koja (dobro) piše, bilo nam je to kao smiješno, ti Veličanstveni, a u biti nije, i lako se sad zajebavati, tresti glupe fore kao oskoruše, trebalo je osvjetlati obraz države na štandu, nije easy, jer nismo ni znali kako se točno svjetlaju obrazi jedne nacije, a već nas potrpaše u avion…
I tako sam imao čast upoznati ostalih šest: Bornu, koji je stvarno, stvarno mlad a već piše, i piše dobro, i to je čudo od Boga dano; Valenta, od čijeg teksta se malo zalediš i usučeš u sebe, sjebe te, a želiš još, kao neka zajebana bivša ljubav; Ružicu, koja je talentirana masu, a oboružana i nekom tajanstvenom ženskom karizmom, pa vjerujem da ću je u godinama koje dolaze žicati autograme; Tkalec, koja je super-kul kada nije umorna, i bez problema si dogovori sastanak na štandu Singapuraca, a oni oduševljeno kimaju glavama; Katju koja nam je svima osvjetlala obraz, govoreći tečno s agentima i izdavačima na svakom jeziku ovog svijeta, ili se barem meni učinilo iz daljine; Zorana naše medijske zvijezde zbog kojeg je i Sajam bio zastupljen u dnevnim novinama kao vruća tema, a on se branio da nije političan, smijao se i mahao rukama, uveseljavajući nas tim pizdarijama, jer je duhovit momak.

I prođoše dani, njih četiri kao tren (pjevao bi neki šansonijer), a mi smo se vratili kućama s nekoliko knjiga u torbi, vizitki po džepovima i (patetic alert!) puno sreće u srcima.

O struji svijesti

Evo dragi moji, ovako su pisali oni pisci koji su, po mom skromnom sudu, bili ludi, ili drogirani, ili oboje, ma moralo je biti oboje, ili su bili sirotinja (e da, bit će da je to!) pa nisu imali love za urednika, pa su to kasnije povjesničari, iz samilosti, nazvali Strujom svijesti. Eto, ovo je struja bloga, proglašavam ovo Novom Strujom, jer sam pisao u žurbi, i isto nemam para za urednika bloga, a htio sam s Vama podijeliti dojmove iz Frankfurta: nadam se da sve uživali, ako niste, pokušajte s Virdžinijom Vuk ili Džojsom, oni su nešto bolji u strujanjima svake vrste.

…do nekog novog Frankfurta, Auf Wiedersehen.