Gledao sam: Suicide Squad

quinn

Zanimljiv koncept serijskih ubojica, manijaka, sociopata i meta ljudi okupljenih kako bi “rješavali ono što drugi riješiti ne mogu” popraćen je jednom od žešćih promotivnih kampanja u posljednje vrijeme. Nakon premijere u SADu, nabrijavanje očekivanja gledatelja im se, izgleda, obilo o glavu. Film je kritika razapela (iako ocjene nisu tako loše). Suicide Squad pokazao je tako da i od viška glava zaboli, pa i ako je u pitanju marketing.

Na početku, osobna opservacija: DC svemir mi je nekako draži od Marvelovog, iako konkurencija radi bolje filmove (od lošijeg super-hero “materijala”). DC svijet trebao bi biti mračniji, tamnijih boja. Nekako odrasliji, krvaviji ispod kože. I to je, u najavi trebao biti i Suicide Squad: skupina osuđenika koji, nevoljko, u zamjenu za različita osobna iskupljenja odlaze na opasan zadatak.

Pozitivni negativci

I odmah dolazimo do najslabijeg dijela filma, gdje koncept pada, a gledatelj, čak i podsvjesno ostaje iznevjeren; nijedan od tih likova nije doista zao. I da gledatelj ne sluša naratora koji ga cijelo vrijeme uvjerava da su okupljeni “najgori od najgorih,” da je s neba pao u kino dvoranu, Suicide Squad bi izgledao kao svaki drugi odred super junaka koji svijet spasi svakog prvog u mjesecu. Uz više hrabrosti, ili odmaka od “holivudskog stroja za štancanja novčanica” film je mogao dobiti na dinamici manijaka okupljenih u labavi tim, trebalo je biti izdaja, napetosti, jebanja matera, izazivanja autoriteta a tada bi energija škvadre bila kompleksnija od ekipe kostimiranih frikova koja prolazi kroz opustošeni grad.

Ovako, prigodno označen “limunada oznakom” PG 13, s negativcima koji su redom iskreniji i moralniji od glavne agentice Waller (sjetit ćete me se nakon jedne njene scene u drugoj polovici filma) film gubi na iskrenosti i autentičnosti; opravdano je pitati se koja će razlika biti između ekipe koju okuplja Batman (Justice League) i Suicide Squada. A razlika bi trebala biti: nebo i zemlja, crno i bijelo.

Harley Quinn, kraljica platna

Da se vratim na kolosijek; film mi je osobno dobar. To je ono, kao trojka u školi, ili 7/10 ako pričamo o komadima. Harley Quinn je odlična, i potpuno je ukrala show ostatku ekipe, a pogotovo (srećom) Jockeru. Jared Leto nije grozan, ali nije ni Nicholson, niti je Ledger. Jedine jake scene su mu (i to ponovo uz Quinn) portreti potpuno poremećene ljubavi. Will Smith ne uspijeva pobjeći od “dobričine” (iako mu je ime Deadshot), ali radi dobar posao na platnu. El Diablo je odličan, Rick Flag solidan, Katana je konceptualno naporno-izlizan (valjda zauvijek, na filmskom platnu) lik “mača ekipe” Crock je kul, Slipknot zanemariv, Enchantress je spooky. Boomerang je duhovit, ali i potpuno promašen “dobričina” koji se uporno (i potpuno neobjašnjivo) vraća “učiniti dobru stvar” što izgleda isforsirano i mutavo. Jai Courtney ga glumi dobro, da je negativac (što je trebao biti) bio bi odličan.

I ima jedna scena, koju kritičari nepravedno ocjenjuju nepotrebnom; ekipa u opustošenom gradu ulazi u birc, na čašicu razgovora, i tih par minutica filma je životnije od sljedećih sat vremena pucačine i eksplozija. Po meni nije nepotrebna, fora je, a kada Croc kaže “I am beautiful” na trenutak mu i povjerujete. Na trenutak. Uglavnom, procijenite sami.

I da, soundtrack filma je odličan!

Squad je dakle dobra kombinacija kostima i glumačkog talenta, koji kao da je na teren postavio trener-početnik. David Ayer (Fury, Traning Day) to svakako nije i tim je šteta veća, jer bez oznake PG13 i mekanog pristupa ovo je mogao biti film u rangu Civil Wara, ili (čak!) Čuvara Galaksije. Nažalost, o tome sada možemo samo tipkati.

Ocjena amatera: 7/10

***

Disclaimer: nisam književni kritičar, ni filmski i ne pretendiram to postati. Vrijeme je ograničen resurs, ta uloga mi ne pristaje. Postovi koje pišem su doživljaji knjiga i filmova koje su mi dobri, i za koje mislim da će Vama biti dobri. Tekst pred vama (i drugi koji će doći) su meni za gušt, a vama na volju. Pusa.