Gledao sam: Neon Demon

neon-demon

Dramica. Kako početi ovaj tekst? Ako napišem „preporučio bih vam da pogledate ovu uznemirujuće vizualnu perverziju“ izlažem se mogućnosti da ćete na kućnim zabavama od mene skrivati djecu, govoreći im „Mika bjež u ormar, eto čika Jozića,“ a opet… Koja umjetnost, ako je prava, ostavlja čovjeka ravnodušnim?

Neon Demon nije filmski masterpeace, ni blizu. Ne čini mi se ni najbolji film redatelja Nicolas Winding Refna: stavio bih ispred i Drive i Valhalla Rising, prvog zbog kvalitetnije radnje i glume, drugog jer je bio umjetnički beskompromisniji (i brutalniji) od Demona. Zašto onda pisati o filmu? Zašto ga preporučiti drugarima, i potencijalno vas zajebati za koji sat života?

Propitkivanje tradicionalne naracije

Vjerujem da umjetnost treba otvarati pitanja, nakon dobrog filma, koncerta, izložbe ili knjige pojedinac bi trebao biti promijenjen; minimalno, ali trajno. Otvaranje pora prema alternativnim pogledima na postojanje, ljubav, smrt, religiju… trebalo bi biti čizkejk od malina za sive stanice. Osim što umjetnost mora otvarati pitanja i izvlačiti stolicu ispod guzice lijenog mozga, prevažno je istu vježbu ponavljati i unutar pojedine umjetnosti.
Što to znači?
Hollywood je većinu nas smrtnika odgojio za jedan tip filmske naracije, estetike, moglo bi se reći logike ili tehnike postavljanja priče na platno. Refn tu vrstu utabanog puta zaobilazi, izaziva je i to je najvrijednije što ćete dobiti od Neon Demona: novi pogled na mogućnosti filmske naracije i razvoja priče.
Redatelj nam priču prepričava vizualno, umjesto klasično, narativno. Intenzivne vizualne scene dočaravaju brutalni i površni modni svijet LA, izmjenjujući se s psihološkim stanjim protagonista, te simbolima – i taj splet, simboličan, hipnotičan i zbunjujući, podijelit će nas na dvije isključive grupe: pragmatični gledatelji koji od filma (s pravom) očekuju ili dobru priču/radnju ili jasno motivirane likove gađat će prodavača ulaznica rajčicama. Oni koji pokušavaju iščitati (zamagljenu i nedovoljno razrađenu) simboliku filma branit će ga kao hrabar umjetnički iskorak.
Uostalom, koliko često nam se događa da kritičari isti film proglašavaju i „potencijalno najgorim i najboljim filmom godine“? Ili da se, na svečanoj premijeri, pola gledatelja zgroženo pokupi iz kina, a druga polovica ganuta stoji i plješće?

A tribalo bi nešto i o samom filmu, jelda

Likovi su plošni. Prije nego posprdno odgovorite „pa zar to nije poanta, u plošnom svijetu mode“ i možda je istina, ali ti plošni likovi izgovaraju doslovno katastrofalne dijaloge, beverli-hils-razina-loše dijaloge, onda se ne radi o objektivizaciji ženskog tijela, feminsitičko-ironijskom odmaku, nego isključivo: scenaristu-papku.

Na pozitivnoj strani, film ima nekoliko zaista odličnih scena, ako ste tip osobe koja može/želi zasebno vrednovati dijelove. Vizualno je seksi i hipnotičan, a zadnja četvrtina filma pokazuje kakav je (mogao, ili trebao) biti cijeli film: izmjenjuju se horor, okultno, groteskno, duhovito, ironično.

Posljednja shooting scena, u kojoj manekenka „pojede zdravi obrok“ je vrh.

I da. Za kraj, jedan mali (i za radnju nevažan) spoiler: jedno od većih razočarenja, koje govori koliko je Rehn aljkavo odradio priču Neon Demona, je nasilno ubacivanje moćnog simbola pume u hotelsku sobu. Glavni lik Jesse (Elle Fanning) ulazi u mračni motel, vidi sjenu u sobi i pobjegne u pomoć. Ispostavlja se da je u sobi puma: koja se (u visoko stiliziranom filmu prepunom simbolike) pojavi tada, i nikada više, bez ikakvog objašnjenja, ili poveznice s Jesse, s industrijom, s gradom, erotikom ili kanibalizmom (ups, jesam li rekao previše?). Čemu Rehne nesrećo, čemu onda puma? Jesi li ikada čuo za Čehova i čavao na zidu?

Filmu bih dao ocjenu „jedva 6,“ vizualno je vjerojatno jaka osmica ili napušena devetka, ali bez obzira na šesticu preporučio bih da ga pogledate: ima tu nešto… samo nažalost, nedovoljno toga da budemo oduševljeni.