Gledao sam: Dolazak

dolazak

Da možeš vidjeti cijeli svoj život ispred sebe, bi li nešto promijenio?

Rečenica koju na kraju filma izgovara protagonistica Louise Banks (pažljivo gazim po riječima, da vam ne spojlam film) na lijep način zaokružuje Dolazak, postavljajući koordinate (ili kružnice?) ovog vrlo dobrog filma.

Redatelj Denis Villenuove napravio je dobar posao gradeći priču, vizualno dojmljivu, sjetnu a lišenu patetike, na dobar način „intelektualnu.“ (iiiii digresija: nadam se ipak da mu je ovaj film zagrijavanje: pravo dokazivanje tek slijedi s novim Blade Runnerom 2049. Dolaskom je pokazao je da ozbiljan filmaš, možda ne baš vrhunski, ali svakako vrijedan praćenja).

Od Tokija do Milvokija

Film počinje dolaskom misterioznih izvanzemaljskih letjelica na Zemlju. Prikladno, vanzemaljci su svoje (lijepo dizajnirane) letjelice rasporedili ponad Rusije, Kine, Pakistana, Indije, SADa, ali i Japana, Britanije… Nekako su profulali Hvar, šteta, al ajde.

Zaplet je sljedeći: namjere vanzemaljaca su nepoznate, osjeća se napetost, a potreba da komuniciramo i saznamo što žele je logična. Tako pratimo formiranje dva tima, fizičara i lingvista, koji bi trebali shvatiti što došljaci žele. Čini se da u Holivudu postoji jedna, hvalevrijedna ideja da novi (i pametniji) SF filmovi u korijenu svojih postavki ugrade znanost. I dok su Interstellar i Marsovac pokazali fizičare kao seksi macane, ovdje pratimo (u Hrvata do ironije satrtu) profesiju lingvista, kako spašavaju svijet.

Zašto su došli?

“Zašto su došli?” je presudno pitanje: oko njega se gradila promo kampanja filma, nalazi se na svim verzijama plakata. I nije to čudno, jer kada nekoga ne razumiješ, a taj se nalazi u golemom krastavcu koji ti visi nad glavom… pa ajmo reći da tu svašta može poći krivo. Primjerice, krivo interpretirane riječi, izvučene iz konteksta, ili učitane u neki krivi kontekst; čini se da ni vanzemaljci nisu pošteđeni dobrih starih spin doktora. Jedna po jedna, zemlje se počinju povlačiti iz zajedničkih pregovora zbog „zabrinjavajućih poruka“ koje su „iščitali“ iz krugova (kompleksnog znakovnog pisma vanzemaljaca koje unutar jednog kruga govori cijelu misao; nešto kao kineski simboli na steroidima).

Sapir Whorfova lingvistička hipoteza uči nas da jezik kojim govorimo utječe na način na koji razmišljamo. Iako se ova, inače znanstveno potvrđena teza, ipak (pre)nategnuto koristi u filmu, možda pomogne uz dodatni hint, nakon kojeg vas prepuštam gledanju filma: koncept vremena, pa tako i vremenskih paradoksa vezanih uz isto, u ovom filmu možda možete promatrati kao izvanzemaljske kružne simbole: ne kao linearni protok vremena, pa čak ni kružni (ponavlje u ciklusima) nego kao krug/pečat udaren u jednom trenutku: mogućnost sagledavanja vremena kao cjeline, kao slike, ili plohe. A tu je i jedno ime, Hannah, lijepi detalj scenarista, ime koje jednako čitamo s obje strane… Znam, znam, i ja sam se oznojio dok sam ovo nadrobio. Ali bez obzira na moj tekst, film vrijedi pogledati.

Ocjena amatera: 7.5