Čitao sam: Evanesco

evanesco

„Zavidim vam na jednoj stvari: kada završite to što sada pišete, bit ćete novi glasovi na sceni, glasnici novog vremena, to se događa samo s prvom knjigom, nikada nakon toga.“

Jednom davno sjedili smo u Limbu, nas par klinaca, wanna be pisaca, friško s neke kreativne radionice, počašćeni društvom Ede Popovića, Prtenjače i Mićanovića.

Mudrosti iz Limba

Sjedili smo za tim stolom, tada sam njihova imena znao samo s korica knjiga i zato pamtim tu rečenicu Ede, rečenicu s početka teksta, koja mi se učinila čudnom, učinilo mi se kao da nas ohrabruje za pisanje prvijenca, ili oduzima važnost onoga što dolazi nakon, iako mi se Edo nije činio kao tip koji bi napravio ijedno od to dvoje.

Sada ga kužim, i to je onaj tip odgođene mudrosti ili spoznaje koju (dok joj još nije vrijeme) možeš samo primiti, a kada nadođe, onda i razumjeti. I zato mi je uvijek pomalo žao kada novi autor upada u neku od prevladavajućih domaćih struja, pa se mršti nad nepravdama poslijeraća ili stenje pod užasima rata, ne kažem da je moje mišljenje bitno niti da su te teme nevažne, samo to i tako subjektivno osjećam: generacija pisaca “prije nas” iscijedila je ove teme, pa mi izgleda kao da mladi pisac ulaskom u to zajedničko korito s jedne strane biva zaštićen većinom, ali s druge neminovno gubi dio vlastitog kreativnog sjaja.

Autentičan glas

Valent Pavlić nije napisao knjigu iz zajedničkog korita; njegov glas predstavlja novost na domaćoj sceni. Evanesco je zbirka devet priča, intiman tekst koji otključava riječ samoća.

Gradovi u tekstu nisu jasno definirani, kulisa za radnju može se zamisliti bilo gdje jer i nije prevažna: presudno je ono što se događa unutar likova, ne izvan njih. Imena su im kroatizirana, ali dovoljno neobična da se smjeste bilo gdje u Europi, pa i dalje. Taj namjerni odmak od definiranja vanjskog svijeta, reflektor nužno usmjerava na nosive stupove zbirke: likove zatvorene u ljušture, osamljene, okoštene. Te izolacije (od drugih i od sebe) nisu zen, smirene ili pomirene nego nasilne, autodestruktivne, u njih se likovi povlače jer nemaju izbora, u tim samoćama ne nalaze mir ni sreću; oni svoje rubove (bilo da se radi o skoku s mosta, balkona ili ulasku u avion), prelaze s predumišljajem, a mi im kao čitatelji vjerujemo da nikada i nisu imali drugi izbor. Takav tekst ostavlja zamišljenim i pomalo sjetnim, a točno takav Evanesco pažljivo je izgradio Pavlić.

Matematika u tekstu

Valenta sam upoznao na Sajmu knjiga u Frankfurtu, kao jednog od „odabranih“ koji smo Gospodnje 2016. predstavljali domaću književnost na Sajmu. Valent posjeduje bizaran smisao za orjentaciju: hodajući po gradu (u kojem je bio prvi put, kao uostalom i ja) govorio mi je „drugu ulicu slijeva naići ćemo na Goetheovu rodnu kuću, nekih 50 metara niz ulicu. Ravno, dolje prema rijeci je katedrala…“ kao da mu se pred očima vrti neki nevidljivi GPS. Ovu, inače nevažnu crticu, razumio sam kada sam počeo čitati njegov tekst: u scene nas pisac uvodi detaljno objašnjavajući pozicije predmeta ili ulica; udaljenost, položaj i ovisnost između neživog u kadru, jasno zamišljenu i detaljno predstavljenu čitatelju. Takav „matematički pristup“ prati nas i na razini rečenice, često hermetički zatvorene, odmjerene, koja kao da se koči i napinje da ne bi ispusti nijednu suvišnu emociju ili titraj.

Dijalozi s druge strane izvještačeni su i potpuno nevjerojatno intelektualni, barem za likove koji ih izgovaraju. Primjerice, teško zamišljam ijednu kurvu ovog svijeta kako mušteriji izgovara: „Previše me pitate. Moje tijelo je sve što od mene možete dobiti. Samo to imam i nudim.“
No upravo zbog takvih rečenica između čitatelja i Evanesco svijeta Valent stvara opnu, jasno označenu granicu preko koje se gledamo, udaljeni. Njegovi likovi nam „bježe“ i ne doživljavamo ih svojima, a ipak su nam slični, ponekad i više nego što si želimo priznati.
Zaključit ću da je Valent Pavlić uspio u onome što je jednom davno jedan Edo rekao tamo nekim klincima: svojim tekstom pozicionirao se hrabno, jasno i kvalitetno. Čitajte Evanesco, radujte se onome što će od Valenta tek doći.

****

Disclaimer: nisam književni kritičar, ni filmski, i ne pretendiram to postati. Vrijeme je ograničen resurs, ta uloga mi ne pristaje. Postovi koje pišem su doživljaji knjiga i filmova koje su mi dobri, i za koje mislim da će Vama biti dobri. Tekst pred vama (i drugi koji će doći) su meni za gušt, a vama na volju. Pusa.